Beograd i ja
Oduvijek sam bila ranoranilac. Od onih sam ljudi koji su sretni kad se probude. Volim jutra jer s njima dan počinje a početak je ono što me drži u životu, ono što mi daje snagu i što me motiviše da djelujem.
Započinjem dan sa kafom, sjedeći za stolom uz prozor, dok mi pogled luta. Prizor je lijep, skladno građena naselja, zelenilo, fudbalski stadion i ona zgrada neobičnog oblika za koju dugo nisam znala šta je. Vidim i dimnjak toplane tamo u daljini za vedra jutra.TV ne palim, čekam da prođu izbori.
Negdje oko 10 spremna sam za izaći iz stana. Prošetam Kalemegdanom pa sjednem na klupicu da zapalim cigaretu. Gledam ušće Save u Dunav i pitam se koliko li ljudi u cijeloj Evropi u tom trenutku radi isto što i ja, gleda u rijeku...
Malo kasnije prošetam do Skadarlije i stanem na onom mjestu gdje se nalazi putokaz. Jedna stralica pokazuje u pravcu Sarajeva. Misli brzo odlete...
Kako lijepo miriše Čaršija rano ujutro nakon što čistači operu ulice. Jedu mi se i ćevapi. A rado bih u kafani hotela Evropa popila prvu jutarnju i pročitala Avaz. Posle bih prošetala Ferhadijom pa dalje do Vječne vatre i do BBI. Buncam. Pukla me nostalgija. Sutra ujutro čim progledam krećem. Prvo ću svratiti na ćevape u kajmaku bez luka. Može i jogurt.
Eh et', toliko od mene 12-tog aprila 12-te godine.
